Telefonski imenik

Milan Bandić, Zagreb

[Dodaj u kontakte]
Adresa:

Trg Stjepana Radića 1/III
10000 Zagreb
Hrvatska Hrvatska

Telefon:
  • +385 1 6100101
Telefaks:
  • +385 1 6101313
Lokacija:

Rođen sam 22. studenog 1955. u Donjim Mamićima, hercegovačkom selu što se rasulo na pola puta između Gruda i Klobuka. Točnije, u zaseoku Cerov Dolac, ili još preciznije, na Bandića Brigu, maloj uzvisini s koje se jasno vidi Sveti Jure na Biokovu i na kojoj je svega pet kuća. Pokoji orah, cer i hrast.

U Grudama sam završio gimnaziju, dobio studentski kredit i otišao na studij u Zagreb. Još pamtim uzbuđenje što me obuzelo onog lipanjskog jutra 1974. kad sam u smeđi kufer od skaja stavljao plan Zagreba, dva kompleta donjeg rublja, traperice i dvije majice. Ono o čemu sam sanjao, postajala je zbilja. Jedino mi se Zagreb – kad sam napokon tamo stigao – učinio manjim nego što sam ga zamišljao, ali zato mnogo ljepšim od onoga što sam vidio na fotografijama.

Upisao sam se na Fakultet političkih nauka i na jesen počeo studirati. Ali sam nastavio s fizičkim radom kako bih si popravio studentski standard. Često sam znao istovarivati šećer i ugljen. Ipak, najbolji sam bio u ožbukavanju fasada. S prijateljima sam ožbukao pola ulice Mikulići u Črnomercu i dobro zaradio.

U tim sam godinama upoznao i svoju buduću suprugu Vesnu (na čagi u Studentskom centru). Kasnije nam se rodila kći Ana- Marija.

Nakon uspješno završenog fakulteta, otišao sam u vojsku, a onda se zaposlio u Ledu. Iako sam bio akademski obrazovan, počeo sam šljakati u hladnjači, na minus 25 stupnjeva. Nakon šest mjeseci iz tunela sam ipak dospio u kancelariju i tu ostao do 1983. godine. Svojevrsna prekretnica bio je moj odlazak u Općinski komitet SKH Pešćenica gdje sam se zaposlio kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ. Kako nisam podnosio kancelariju, uglavnom sam bio među ljudima. Posve sam našao sebe u toj komunikaciji, pogotovo što se to zbivalo u industrijski najjačoj općini u bivšoj Jugoslaviji. Zajedno sa Žitnjakom, Pešćenica je brojila 58.000 stanovnika, a zapošljavala 67.000!

Kad se raspala Jugoslavija, nisam za njom plakao, a kad je SKH pao na najniže grane, nisam iz njega izašao. A nisam izašao zato jer sam godinama radio na Pešćenici, pa je to bilo i pitanje ponosa. A i nisam se htio ispričavati za tuđe grijehe. Radije sam ostao i vjerovao u sebe, u svoje kolege, u to da ćemo se vratiti kao hrvatski socijaldemokrati.

Prihvatio sam se posla, a u danima Domovinskog rata pomagao koliko sam mogao, i koliko su mi dopustili. Prije svega logistički, a jednom sam i posjetio našu 99. brigadu u Pivarama kod Nove Gradiške.

Ostalo je išlo gotovo pravocrtno. 1993. postajem tajnik gradske organizacije SDP-a, 1995. prvi put kao zastupnik ulazim u Gradsku skupštinu, 1997. (negdje u studenom) postajem predsjednik zagrebačkog SDP-a, a na izvanrednim izborima 2000. prvi put sam izabran za gradonačelnika Zagreba. Godinu dana kasnije, na redovitim izborim, drugi put me biraju na istu dužnost.

Moj radni dan izgleda ovako: ustajem u 6 sati ujutro, u 6,15 izvodim pasa Billa na kratku šetnju, u 6,45 sam pod hladnim tušem, u 7,00 slušam vijesti i nakon toga odlazim na posao. Sam se vozim u svom golfu ili ženinom peugeautu. U 7,30 sam u Poglavarstvu i od tog trenutka do otprilike podneva primam naručene stranke. Deset do petnaest u prosjeku i još pet do deset onih koji se uguraju nenajavljeni. Poslije tog su na redu sastanci, najčešće izvan Poglavarstva. U 16,00 sam opet u Poglavarstvu, a iza toga odlazim na društveno-političke događaje što u pravilu završavaju oko 22,00 kad odlazim doma. Po mojoj računici, od 365 dana u godini tako izgleda mojih 309 dana.

Zašto idem na sve te večernje događaje? Zato jer ljudima želim pokazati da do njih držim i da se s njihovim naporima solidariziram. A i pristojno je doći ako te pozovu!

Početkom siječnja 2002. dogodila mi se najveća glupost u mojoj političkoj karijeri. Prometna nezgoda banalnih razmjera, ali pod utjecajem alkohola. Ono što se kasnije iz toga izrodilo dovelo je do moje ostavke na mjesto gradonačelnika. Time sam platio cijenu za svoju nesmotrenost. Pogriješio i platio. I puno naučio. Prije svega to da mi se takvo što, ili nešto slično, više nikada ne smije dogoditi. I da se čovjek na odgovornoj funkciji nikad ne smije opustiti i dati se zavesti normalnim životom. Ne, od tada sam si nametnuo još strože kriterije. Zbogom normalni živote! Zbogom svemu onome što si većina ljudi dopušta!

Devetnaest mjeseci kasnije pretrpio sam i moždani udar. Liječnici su u anamnezi zapisali da je to od prevelikog dnevnog stresa, ubitačnog tempa života… Bilo kako bilo, moždani udar nije bio bezazlen, ali sam se u samo dva mjeseca oporavio i već 1. rujna bio na poslu. Dakako, uz veliku pomoć supruge i kćerke koje su mi u tim danima bile nenadoknadiva potpora. Bez njih ne bih uspio.

Naravno, nastavio sam po starom. Šesnaest sati dnevno i kao dogradonačelnik. Zašto? Zato jer ne mogu drukčije, jer vjerujem da je rad najbolja terapija. I da nema izgubljene lopte i izgubljene utakmice. To sam ja i tu se ništa ne može. Osim toga ima u meni nešto što me tjera da zaorem najdublju moguću brazdu u Zagrebu. Da učinim bolje i više. Napokon, ako čovjek ima neke sposobnosti, onda je dužan staviti ih u javnu funkciju i ne pitati za cijenu. To mi dalje snage, zbog toga mi se čini da sam poslije ove bolesti postao jači i čvršći.

Zato sam šest mjeseci nakon povratka iz Krapinskih Toplica otrčao Čazmanski maraton (21 km). Zato sam se ponovo u svibnju 2005. kandidirao za gradonačelnika i po treći put pobijedio na izborima.

CONSIDERO

Razvoj softvera i baza podataka

www.considero.hr